Još u antičko doba, ljudi su kopitom stada gazili zemlju, mijesili i mlatili za obradu temelja kuće, zbijajući brane i riječne nasipe, prije sredine 19. stoljeća, zapadnjački putevi do popločavanja šljunkom , zbijanje uglavnom vozilima prirodnim drobljenjem, sve do pronalaska valjaonice 1858. godine, podstakao je razvoj šljunčanog pločnika, postepeno se pojavio konjski valjci za sabijanje, koji je najraniji prototip cestovnog valjka, 1860. godine u Francuskoj pojavio se parni valjak. Tehnologija izgradnje i kvalitet šljunkovite kolovozne konstrukcije dodatno je unapređena i unapređena, a napredak je ubrzan. Početkom 20. vijeka svijet je prepoznao šljunak kao najbolji kolnik u to vrijeme i promovirao ga u svijetu, postepeno je postao poznat koncept zbijanja, pojavili su se i cestovni valjci na raznim gradilištima puteva, sredinom 19. veka, pronalazak motora sa unutrašnjim sagorevanjem doneo je veliku vitalnost razvoju opreme za sabijanje. Prvi valjak sa motorom sa unutrašnjim sagorevanjem rođen je početkom 20. veka. Nakon toga, valjak za gume, valjak za ovčije noge i valjak za glatke kotače proizvedeni su gotovo u isto vrijeme, a proučavan je i efekat zbijanja statičkog valjka, te se vjerovalo da povećanje težine valjka može povećati linearni pritisak valjak, čime se poboljšava efekat zbijanja. Kao rezultat toga, dugo vremena ljudi su bili posvećeni razvoju valjaka velike tonaže, najveći valjci sa gumama nekada su težili više od 200 tona, ali u tom periodu promjene u cestovnim valjcima su se uglavnom odrazile na poboljšanje snagu i oblik.
